…Opet u depri.Mrzim to.Uvijek misliš da će sve biti u redu…da je konačno došao netko tko zaslužuje više pažnje i truda.Ali ne…i ovaj put sam se prevarila.Zašto uvijek nešto mora biti krivo?Ništa nije savršeno,ali ovo je previše…
Daje mi lažne nade…neiskrene riječi i osmjehe.Pravi se da mu je stalo.A ja još tako mlada i naivna.Najgore je kad postane opsesija.Kad previše razmišljam i zamaram se s budućnosti...ne razlikujem istinu i maštu.Zatrujem se optimističnim mislima i sugestijama.Preozbiljno shvatim.Stalno mislim a to me umara i zbunjuje.Imam osjećaj da je tu.Kao da me stalno prati.Pričamo,družimo se…upoznajemo.Tad si stvorim krivu sliku.Upoznam ga u mislima.Krivo protumačim taj odnos.Opterećuje me to…Zajedno smo…u mislima…previše…prečesto.A zapravo to nije on.To mi je zamišljeni prijatelj.Želim ga se riješiti jer simbolizira njega ali u krivom svjetlu.Taj prijatelj je moja mašta…opisuje zapravo njegov ideal.Ne znam kakav je pa imam vjerojatno pretjerano dobra mišljenja.Zato se uvijek razočaram i rastužim kad vidim kakav je naš odnos u stvarnosti.Potpuno različito jer u mislima ja upravljam našim odnosima…stvaram neku svoju viziju…želju da tako bude u stvarnosti.Ne mogu se riješiti tih misli…kao da su ovdje da popune prazninu...ispune moju želju da se snovi koje nesvjesno uljepšavam ostvare.Zbližavam nas u glavi…a za vrlo malo vremena pokažu se one loše strane.Zbog previše optimizma se razočaravam.Kad smo uživo zajedno vidim da je potpuno drukčiji.Skroz različit od zamišljenog prijatelja…koji je naravno onakav kakav ja želim da bude.Duboko u mojoj podsvijesti mi smo dobri prijatelji,koji se dobro poznaju,kojima je stalo…koji su spremni postati nešto više.Ali to su samo misli.U stvarnosti smo zapravo…neznanci.Ja sam neznanac koji ga želi upoznati…koji je spreman možda i zavoljeti…Spremna sam biti podrška…oslonac u nevolji…utjeha u nesreći.Ali isto to i ja želim dobiti.Ali ne mogu mu vjerovati jer zbog našeg nepoznanstva ne znam da li on isto želi…Ako mu je svejedno neću gubiti vrijeme i trgati se…Zašto?Ići ću dalje.Naći ću nekog drugog.Nije on jedini.Znam to dobro.Ali ipak još je prerano da odustanem.Ovo je tek početak,a počeci…uvijek su takvi kod mene…Mala iskrica nade…nešto krivo pomislim…protumačim pogrešno…I eto šte se desi sa mnom.Mala iskra se ugasi prije nego što se stigla rasplamsati…prije nego što postane više…Valjda ne vjerujem u ljude dovoljno.Svalim sve na sebe a kad se sjetim da ne ovisi samo o meni tad je prekasno.Razočaram se…zbog previše brige i razmišljanja preozbiljno shvatim…i na kraju me ostave jer im nije stalo kao meni…jer su još neozbiljni…nisu spremni.Ali želim da mi da priliku…neki znak.Samo želim znati što misli,jer tko voli neizvjesnost…koja s vremenom može postati bolna zbog pesimizma…krivo protumačenih njegovih postupaka.Tada ubija…Mijenja mog zamišljenog prijatelja.Postaje sve realniji…Znači,upoznajem ga.Vidim…nije siguran.Nezreo je.Nije spreman za nešto više.Imala sam takav slučaj.Znači ponovo bi se mogla razočarati,a to najmanje želim.Sada je odluka na meni.Nije lako…Otići,preboljeti i zaboraviti ili se nadati,pokušati i na kraju vjerojatno se opet razočarati…Mislim da bi pametniji korak bio povući se,pa još neko vrijeme proživjeti sa zamišljenim prijateljem…koji će me u mislima tješiti i biti uz mene.Kad me utješi…skupit ću snage i reći mu ZBOGOM.

...Eto.I to se dogodilo.Mislila sam da nikad neće.Mrak kao u grobu.Mrtvačka tišina koju probijaju prigušeni stihovi Tears Don't Fall.Cijelo se vrijeme vrti ta pjesma kao da želi reći da se ništa neće promijeniti...da će oni uvijek biti takvi gadovi.To me samo još više deprimira,baca u beskonačni ponor,podsjeća na prošlost.Prisjećam se svega što smo prošli zajedno.Nije uvijek sve bilo jednostavno...ali bilo je lijepo i značilo mi je puno.Ne želim misliti na to.Teže mi je jer znam da bi to još moglo trajati da nije bilo nje.Ali nije ona kriva.Ti si kriv.Ona se pojavila, a ti si otišao bez razmišljanja...s njom.Ti si zaboravio,tebe nije briga.A što je samnom?Meni samo jedan kratki ZBOGOM.Nakon svega...vjerovala sam ti,bila sam sretna...sva ona sreća,ljubav...To živi samo još u mojim mislima...u nostalgičnim snovima.Tebi to više ništa ne znači.Ma ti se toga ni ne sjećaš!Ja sam u tvojoj glavi beznačajna mrlja koja s vremenom sve više blijedi.Što sam ja?Jedna u nizu?Zar nisam nešto više?Zaslužujem bar malo pažnje i poštovanja.Mislim da zaslužujem.Ali ti si presebičan i preslab.A znaš dobro.Svjestan si svojih pogrešaka?Ili čak ni to?Ne mogu vjerovati u koga sam vjerovala!
...Ne.Ne plačem više...borim se s istinom...suočavam sa činjenicama.Trudim se.Dugo sam ti vjerovala.Teško je.U tvojoj glavi sam ništa drugo nego bljedeća uspomena.Znam što misliš,vidi ti se u očima:ja za tebe više ne postojim u ovom svemiru.Što sad mogu?Tako je ispalo.Mirim se s tim.Morala sam prije biti svjesna posljedica.Pokušavam se probiti dalje.Sama sam pa neće biti lako,ali znaj da neće još dugo biti ovako...Izaći ću kao pobjednik.Uspjet ću...

Sve se tako brzo odigralo.Trčim bespomoćno.Tražim pomoć...utjehu.Nema nikoga.Ostala sam sama.Svi su otišli.Sjedim sama u suzama...u mraku...mirno čekam svoj kraj.Razmišljam...kako sam bila sretna...koliko sam čekala da prohodamo...koliko sam bila sretna kada smo prohodali...koliko mi sada malo fali da se izgubim u vlastitoj glavi...da poludim.Zar sve što je lijepo mora tako kratko trajati?Zašto uopće nestane?Zašto TO sve nestane iznenada?Zašto se tako lako uništi?A sve si TO TI uništio.TI koji si bio dio svega toga.TI koji si TO i stvorio.Ali sve manje vjerujem u TO.TO je sve bila laž...lažna sreća...lažna ljubav...TO je za mene sada propast i nesreća.Što će sada biti?Koliko ću puta još ovo proživljavati zbog NJIH.Ne želim da ONI određuju pravila.
Tišina je...Ništa više ne osjećam osim suza koje teku mojim licem.Zar se ovo stvarno događa?Još uvijek ne vjerujem...Želim se probuditi iz ove noćne more...pobijeći iz ovog pakla...
U daljini čujem korake...hrabre i odlučne...To je ONA.Došla me je utješiti.Nije me zaboravila.Zagrlila me čvrsto.Zajedno smo zaplakale.Ne znam što bi da sam sama...da NJE nema.Nisam ju ispuštala iako sam znala da me ONA nikada neće napustiti.Rekla mi je da tugovanjem neću ništa postići.Toga sam i sama svjesna.Ali duboko u podsvijesti moja "sreća" još uvijek traje...Ali sada sam ovdje...u mraku...u tuzi zajedno s NJOM.Želim zaboraviti sve,ali nešto se u meni odupire...želi natrag TEBI.Da TI je stvarno stalo ne bi to napravio,ja ne bi cijelu vječnost sjedila ovdje i nadala se...čekala...na nešto što se nikada više neće dogoditi.Zavaravala se...optimističnim sugestijama...
ONA mi je rekla da NISI više vrijedan čak ni mog pogleda...NISI dostojan mojih suza i tuge...uzaludnog nadanja za nemogućim...
Da TI je stalo bio bi sada tu...samnom...u boli...nesreći...ali nema TE.Preslab si.TI to ne bi mogao.Nisi više vrijedan...niti si ikada bio...sve to znam...ali meni je još uvijek stalo...


Btw ovo je od prije da ne bi mislili da je svježe.